Zimski prelazak preko Prenja: Konjička Bijela, Jezerce, Lučine, Barni do i silazak prema Grabovici. Planirana tri dana pretvorila su se u četiri dana snijega, leda i borbe s planinom.
Poslije kafe na Sitniku i rastanka s Fekom, noćni uspon prema Hranisavi kroz vjetar, maglu i led. Ekipa se pognuta hvatala za kleke i išla samo prema gore, prema zaleđenom skloništu.
26.09.1981.
Sarajevske stijene i planine BiH
Naveza s Mukijem
Rašid „Muki” Mulahusić i Eldin zajedno su penjali najmanje od Centralnog smjera na Romaniji 26. septembra 1981. Penjali su zajedno sve do početka rata u BiH.
1983
Sarajevo
Zub na Darivi
Škola alpinizma s Redžom na prepoznatljivom kamenom tornju iznad Darive. U smjeru 5 penjali su učenici Minka i bradati Babo iz Vareša — tu je nastala istinita legenda: „Babo, nategni me!”
1984
Bijela stijena, Bukovik
Zimski Bukovički smjer
Na zaleđenoj kosoj ploči Bukovičkog smjera nestalo je trenja. Željko i Miro izvukli su Eldina užetom.
1984
Lučine — Lupoglav — Barni do — Salakovac
Deset metara ispod spasa
Vjetar je zaustavio uspon na Lupoglav. Poslije povrede u grupi i osiguranog silaska, noć je ekipu zarobila na mokroj stijeni iznad jezera — samo deset metara ispod izmještenog puta.
Jedan od tri Eldinova prelaska preko Prenja. Plan je bio tri dana, ali ekipa se izgubila iznad jezera Neretve, ostala dan više i zbog kašnjenja je podignuta uzbuna. Tura je trajala četiri dana.
1986
Sarajevska škola alpinizma
Zijina ljuska
Muki i Eldin zajedno su ispenjali Zijinu ljusku u oktobru. Poslije uspona sjedili su u Čičinom domu, pili rakiju i pjevali „Bez zavičaja sreće nema”.
1987
Francuske Alpe
Mont Blanc
Kamera je ostala kod posljednjeg bivaka, ali uspomena nije. Priča s Mont Blanca sačuvana je bez filma.
Tri prelaska preko Prenja
Tri puta od Konjica do Barnog dola
Konjic → Jezerce → Lučine → Barni do → Grabovica
Eldin je preko Prenja od Konjica, preko Jezerca i Lučina do Barnog dola, prošao tri puta. Februarski prelazak 1985. bio je planiran za tri dana.
Na završnom silasku ekipa se izgubila iznad jezera Neretve. Ostali su dan više, noćili na stijenama i zbog kašnjenja je podignuta uzbuna. Prelazak je zato trajao četiri dana.
Snijeg je bio dubok, velik i zaleđen. U Lučinama se spavalo vani na temperaturi oko −25 °C. Crvena vjetrovka, dereze, cepin, uže — i Prenj koji se pamti cijelog života.
Iz Lučina smo krenuli na Lupoglav. Vjetar je bio toliko jak da smo odustali od vrha. Sa sedla smo prema Barnom dolu krenuli osigurani u navezi; sve je bilo potpuno zaleđeno.
Ispod mene se odlomio komad leda, poletio niz padinu i pogodio Gordanu u nogu. Tada nismo znali da je riječ samo o lakšem uganuću. Gotovo dva sata smo je osiguravali i spuštali, dok smo se i sami povređivali, smrzavali i borili s vjetrom. Kada smo konačno sišli, Gordana se — na naše zaprepaštenje — smijala. Noge su nam bile ispucale i pune žuljeva, a Eldin tri dana nije mogao normalno hodati.
Dio grupe ostao je noćiti u Barnom dolu, a mi ostali nastavili smo naniže. Već je pala noć. Baterije su otkazivale, mjeseca nije bilo, hrane je nestalo, a susnježica se pretvarala u sve jaču kišu. Put se više nije vidio i zalutali smo.
„Poginućemo”, razmišljao sam dok smo nenavezani prečili stijenu.— Eldin
Voda ispod, stijena iznad
Završili smo kod vode. Mislili smo da poznajemo taj dio jezera Neretve, ali vode ranije tu nije bilo. Nivo je bio podignut i stari put je nestao. Ispod nas voda, oko nas stijene — nije bilo prolaza.
Izabrali smo stijenu. Oko sat vremena smo nenavezani prečili mokru stijenu i penjali se naviše. Kada više nismo smjeli dalje, našli smo uzak usjek, privezali se i čekali zoru koja kao da nije dolazila. Kiša je padala. Bili smo gladni i žedni, a voda je bila duboko ispod nas.
Kada je svanulo, ispod nas je bilo jezero, a svuda okolo stijene. Popeli smo se još desetak metara — i izašli na izmješteni put. Od tog puta do civilizacije nije bilo ni pola sata. Cijelu noć proveli smo samo deset metara ispod spasa.
Voz koji staje kod svake kuće
Krenuli smo iscrpljeni asfaltnim putem, kad nas neko doziva iza leđa: Gordana i njen momak. Mokri do kože, nastavili smo još oko deset kilometara po kiši do Salakovca.
Novca je tada uvijek nedostajalo, ali pomagali smo jedni drugima. Poslije dva dana bez gotovo ičega, kafa u birtiji u Salakovcu i kutija cigareta djelovale su kao najveći luksuz. Na prepunoj mostarskoj stanici, tada punoj prostitutki i drugog noćnog svijeta, pojeli smo ćevape prije polaska za Sarajevo.
Od Salakovca do Mostara vozio nas je autobus kao iz filma Ko to tamo peva. Iz Mostara smo u nedjelju krenuli sporim vozom za Sarajevo — „kao za marvu”, govorio je Eldin — koji je išao oko trideset na sat i stajao gotovo kod svake kuće. Bio je kao voz iz filma Kuduz, a upravo je tom prugom i prolazio. Ulazili su seljaci, osjećale se ovce i krave, nudile razne rakije, a planinari koji su se vraćali s Bjelašnice nudili su čaj i sve što su imali.
Tu su bili Feka i Sipa — dvije različite osobe. Društvo je zapjevalo „Stani, stani, Ibar vodo”, a mi smo polupijani i još gladni konačno stigli u Sarajevo. Niko nije htio kući. Oko dva iza ponoći došla je policija i istjerala nas sa stanice.
„Eto, tako je to tada bilo. Sve je 100 posto istina.”
Planina ne mora biti tehnički najteža da bi postala smrtonosna. Kada nestanu put, vidljivost i dobra procjena, „livada” se pretvara u zamku. Ova priča ostaje kao podsjetnik da se zima i vjetar nikada ne smiju potcijeniti. Stradalima na Elbrusu — mir i poštovanje.
Ljudi kojih se Eldin sjeća iz grupe
Slobodan Simić „Simara”, Draženka iz Mostara i Gordana. Draženka i Simara bili su par. Gordana je bila djevojka jednog od dvojice s nadimcima Padobranac i Otvarač; kojeg tačno, ostaje za provjeru.
Poziv staroj ekipi
Prepoznajete li nekoga iz ove priče?
Ako ste bili na turi prema Lupoglavu 1984. godine ili prepoznajete nekoga iz grupe, javite se Eldinu na eldin.mahmutovic61@hotmail.com.
Bukovik · zima 1984.
Ploča bez trenja
Bukovički smjer je ljeti ocijenjen trojkom, ali zimi je kosa ploča sasvim druga priča. Kad se više nije moglo ni gore ni nazad, Željko i Miro izvukli su Eldina užetom.
Na školi alpinizma s Redžom, ispred Eldina su penjali učenici Minka i bradati Babo iz Vareša. Minka je na oko dvadeset metara zapela u smjeru i odozgo povikala:
Istinite uspomene zapisane bez dodavanja. Tamo gdje godina ili naziv nisu sigurni, to je jasno označeno za provjeru.
Sarajevo · naziv ulice za provjeru
Mišin ispitni zid
Na zidu visokom oko pet metara, iznad zgrade u ulici koju Eldin pamti kao Ljubljansku, Mišo je ispitivao znanje. Preko puta su bili prodavnica i pivo.
Lično sjećanje koje nema ni Google ni Wikipedia.
Paklenica · godina za provjeru
Put prema Anića kuku
Na putu prema Anića kuku, u kafani u Starigradu zapjevala se prijeteća nacionalistička pjesma. Ekipa je bježala i kroz prozor.
Događaj je samo nagoviješten, bez prepisivanja pjesme.
Triglav · Kredarica
„Delo” u posebnoj ulozi
Planinarska anegdota o Japancu koji je na Triglavu dobio proljev i novinama „Delo”. Humor iz planine, bez uvrede slovenskim domaćinima.
Humoristična uspomena, jasno odvojena od hronologije.
Još iz starog albuma
Nove uspomene iz planina.
Kratki zapisi iz Eldinovih planinarskih godina. Svaka uspomena ima svoj poseban link za dijeljenje.
Hranisava · decembar 1981.
Samo da gore ima drva
Šavnici – Podgradina – Stanari – Sitnik – Hranisava. Poslije kafe na Sitniku i rastanka s Fekom, ekipa je noću nastavila kroz vjetar, maglu i led prema zaleđenom skloništu.
Eldin je sam krenuo noću iz Nahoreva prema Bukoviku. Mećava ga je pratila preko katuna sve do doma, gdje je stigao potpuno zaleđen. U potragu su krenuli Željko Rudan, Dragan Ilić i Buđa Anton, ali na ovoj turi nije bilo izvlačenja užetom.
Eldin i Rašid Mulahusić — Mišo u usponu, pauzi i na izlazu iz Centralnog smjera. Poslije penjanja nastala je grupna fotografija ispred Doma Slaviša Vajner Čiča.
Jedna od potvrđenih fotografija iz starog albuma: mladi Eldin na snijegu kod Jezerca. Originalna crno-bijela fotografija i njena kolor verzija ostaju zajedno u galeriji.
Uspomena s izlaza iz Novakove pećine. Iza su bili Cica i brat Muhameda Šišića — još jedan kadar iz vremena kada su se ture, ljudi i prijateljstva pamtili cijeli život.
Novembarska fotografija s vrha Trebevića pripada istom starom albumu: hladan zrak iznad grada i mladost koja je svaki slobodan dan tražila novu planinu.
Dom na Kredarici, prelaz s Malog na Veliki Triglav i pjesme koje su pratile ekipu. Mišo je znao zapjevati: „Mala moja, ruski satelitu” — planinarski humor visoko iznad doline.
Put od Pljevalja do Prijepolja, hadžijska kuća, ruže, rakija, kiselo mlijeko i babo s vilama — sve što je trebalo da mirna posjeta završi velikim bijegom.
Spor oko međe stigao je do suda baš u petak. Kad je neko spomenuo džumu i molitvu, stigao je odgovor koji je zaključio cijeli slučaj: „Nek mu ga pop klanja.”
Put Sarajevo–Titograd–Mostar, kaca mladog sira i miris koji je putovao brže od prevoza. Na kraju je stigla i kazna — uspomena koju je nemoguće ispričati bez smijeha.
Huso se u prepunom tramvaju udvara curama, Sajo se stidi, a onda Huso pusti Tihomira i optuži baš njega. Saju izbace, a Huso poslije sedam dana nije smio spavati kod kuće.