Deset metara ispod spasa

Iz Lučina smo krenuli na Lupoglav. Vjetar je bio toliko jak da smo odustali od vrha. Sa sedla smo prema Barnom dolu krenuli osigurani u navezi; sve je bilo potpuno zaleđeno.

Ispod Eldina se odlomio komad leda, poletio niz padinu i pogodio Gordanu u nogu. Gotovo dva sata ekipa ju je osiguravala i spuštala dok su se i ostali borili s vjetrom, ledom i hladnoćom.

Dio grupe ostao je u Barnom dolu, a ostali su nastavili naniže. Pala je noć, baterije su otkazivale, hrane je nestalo, susnježica je prešla u kišu i put se više nije vidio.

Nivo jezera Neretve bio je podignut i stari put je nestao. Ispod je bila voda, okolo stijene. Oko sat vremena prečili su mokru stijenu, a zatim se u uskom usjeku privezali i čekali zoru.

Kada je svanulo, popeli su se još desetak metara i izašli na izmješteni put. Od njega do civilizacije nije bilo ni pola sata. Cijelu noć proveli su samo deset metara ispod spasa.

Mokri i iscrpljeni nastavili su prema Salakovcu, zatim preko Mostara sporim vozom do Sarajeva. Priča je ostala kao podsjetnik da se zima, vjetar i izgubljen put nikada ne smiju potcijeniti.

„Poginućemo, razmišljao sam dok smo nenavezani prečili stijenu.”— Eldin