Bjelašnica · Hranisava · decembar 1981.
Samo da gore ima drva — noćni uspon na Hranisavu
Od Šavnika preko Podgradine, Stanara i Sitnika, pa kroz noć, vjetar, maglu i led do zaleđenog skloništa na Hranisavi.
Ruta: Šavnici → Podgradina → Stanari → Sitnik (kafa; Feko je ostao u domu) → povratak na raskrsnicu → Hranisava.
Bilo je to u decembru 1981. godine. Krenuli smo od Šavnika, preko Podgradine i Stanara, prema unutrašnjosti Bjelašnice. Cilj nam je bila Hranisava.
Kod Stanara smo došli do raskrsnice. Lijevo se odvaja staza za Sitnik, a drugim pravcem ide se prema Hranisavi. Mi smo prvo skrenuli na Sitnik da popijemo kafu. Feko je ostao tamo, a mi smo se vratili na raskrsnicu i nastavili prema Hranisavi.
Prema Hranisavi penjali smo se noću. Počeo je jak vjetar, a onda je pala magla. Vidljivost je nestala i više se gotovo ništa nije moglo razaznati.
Hodali smo pognuti i hvatali se za kleke da nas udari vjetra ne obore. Pod nogama je bio led. Nismo se smjeli vraćati niz zaleđenu padinu, pa smo nastavili samo prema gore.
Nismo vidjeli ni put ni sklonište. Računali smo jednostavno: samo gore — i jednom mora doći ono zaleđeno sklonište na Hranisavi.
U glavi nam je bila jedna misao: samo da gore ima drva. U takvoj hladnoći i magli drva nisu bila udobnost, nego nada da ćemo naložiti vatru i ugrijati se.
Fotografije su sačuvale ono što te noći nismo mogli vidjeti: šest planinara, zaleđeno sklonište, led na odjeći i naočalama i maglu koja je progutala cijelu planinu.
Poslije toliko godina ne pamtim svaki korak, ali pamtim vjetar, kleku pod rukama, led pod nogama i onu misao koja nas je vodila kroz mrak: samo da gore ima drva.
„Samo da gore ima drva.”— Eldin — noćni uspon prema Hranisavi, decembar 1981.